Drugi deo teksta videti ovde.
Štukatura
Pokušaj da se razgovorima nekako izobraze i razmrdaju komfor i konformizam izložbe nije prošao slavno. Zvezda partibrejkinga na razgovoru u vezi rada Borisa Postnikova je bila jedna borbena profesorka sa FMK. Dobivši reč obrušila se žestinom i žustrinom štuke (plivajuće) na vladajućom monotonijom i komforom uspavane paneliste. Moderatorka Jelena Lalatović je pokušala da je prizove feminističkoj solidarnosti, apelovala na neke njene davne tekstove i tamošnje stavove ali profesorka je nastavila da pegla i vergla svima i svakom o svemu i svačemu, sjajno ilustrujuću break-neck kompeticiju različitih frakcija srednjeklasnog kognitarijata. Tu se ona trenutno profesorujuća frakcija oseća očigledno ugrožena bilo kakvim pokušajima ekspertize, edukacije ili kritičkog mišljenja van (privatno-)univerzitetske pridikaonice. U borbi za opstanak i dominaciju na tržištu akademskih znanja-imanja obavila je očekivane ofanzivne operacije: diskvalifikovala je mlađe sagovornike sugerišući da im da u njihovim godinama ni ne mogu imati dovoljno raznoraznog znanja (koja se valjda stiču na njenom kursu), manipulisala i bombardovala skup konfuznim stavovima i podacima podižući mulj kroz koji se više nikakav racionalni argument nije dao nazreti; tvrdila da je tekst neprisutnog kolege glup, ili loš, svejedno. Kao neka turbo babaroga je raspršila nesigurne i nepripremljene organizatore i da ne beše par razložnih komentara samog Postnikova stvarno bi bio veliki blam. Ovako je bio samo transfer blama.
Drugi razgovor koji pominjemo je onaj sa Lidijom Krienzer-Radojević. Predstava o temi koju je obradila sa Anom Podrvršič (pojednostavljeno rečeno: slovenačka omladina kao avangarda neoliberalizacije) u kritičkoj javnosti Srbije je uglavnom bila a u mnogome i ostala uslovljena: ili snobovskim divljenjem virtuoznim antikomunističkim (antitotalitarnim wannabe antisistemskim) nestašlucima i šarenišu kultur-ideološkog repertoara raznih inkarnacija SSO Slovenije kao inkubatora buržoaski shvaćenog civilnog društva; ili četničko-mitingaškim doskočicama i prostaklucima; ili akceleracijom svakojake mržnje, paranoje i ratnohuškačkog iživljavanja na stranicama ugledne Politike – posebno u tada čuvenoj rubrici Odjeci i reagovanja (danas autsorsovane npr. u novine Informer). Krienzer-Radojević je otvorila vrlo razumne i poučne rakurse kritičkog posmatranja date teme, nudeći, kroz ideološku analizu glavnih aktivističkih i teorijskih (a time i klasnih) borbi i tokova u Sloveniji mogućnost refleksije istih tokova i u ovdašnjim političkim akcijama i reakcijama (jer i sve nabrojane predstave su reflektovale pozicije frakcija ovdašnje srednjeklasne publike i kritike) ali, da skratimo, jednostavno nije imala ambicioznije slušaoce i sagovornike u publici. (Ako izuzmemo dužu tiradu šezdesetosmaškog korifeja Dragomira Olujića Oluje, u obliku ponornice reči i smisla, u kojoj postepeno nestaju tokovi teza i njihovih objašnjenja a zatim i proširena objašnjenja tih objašnjenja. Verovatno je da se ovom metodom postepenog iščezavanja narativa Olujić branio u istražnim postupcima, efikasno rasipajući pažnju i uspavljujući reflekse i interesovanje istražitelja, pa mu je vremenom prešlo u naviku?)
