Zima je ovaj put došla ranije i došla je višekratno. Zahladilo je prije vremena, ljudskost se ohladila pred valom izbjeglica, zahladili su politički odnosi, zatvaraju se granice. Zidovi, o kojima smo do sada čitali u povijesnim udžbenicima i popularnoj fikciji, nemilice se podižu u našem dvorištu. Fikcija, povijest i stvarnost uče nas kako se lako raspline lažna sigurnost koju ti zidovi pružaju.
Izložba Crvena Zima Rene Rädle i Vladana Jeremića trebala je biti otvorena 26. rujna u riječkoj Galeriji SIZ (1), no uslijed zatvaranja granica za vozila srpskih registarskih oznaka, a potom i blokade kamiona, sve je bilo odgođeno do trenutka rušenja administrativnog zida. Sjetio sam se rasprava koje se često vode u tonu samohvale, kako je kultura, odnosno umjetnost, bila prva ruka pomirenja, prva suradnja dviju donedavno zaraćenih država. Usprkos svoj sili suvremene tehnologije, dispečerskih usluga i prilično dugačke državne granice, Rena i Vladan nisu mogli doći do Rijeke postaviti izložbu jer, eto, dolaze iz Srbije srpskim kolima.
Vrlo je jednostavno zamisliti kako nitko ne želi nametanje stranih mu navika, no vjerujem kako smo došli do civilizacijskih pomaka gdje to nije razlog gradnje zidova, već mostova. Nažalost, previše Drugoga nije dobro za kolektivne identitete: kada puste jednoga, drugog Drugoga moraju ozidati. Zar je drugačije kada jedna država zatvori granice svojim susjedima kako bi pokazala da je “čovječnija” i “empatičnija” od njih? Polaže li država pravo na te vrijednosti i nakon zatvaranja granice?
Izložba je napokon otvorena 6. listopada i sljedeća impresija izložbe odvela me još dalje u prošlost: postav je ostavio dojam središnje dvorane nekog srednjovjekovnog dvorca. Tapiserije i zastave koju su visjele sa zidova i stropova prije svega su funkcionirale kao izolacija, a potom kao iskaz bogatstva te ukras – heraldička prijetnja i samopotvrđivanje/samozavaravanje o vlastitoj povijesnosti. Ovom prigodom sa zidova i stropova Galerije SIZ vise transparenti različitih političko-umjetničkih intervencija u Norveškoj, Srbiji i Hrvatskoj – presjek srodnih praksi koje su izolirane od vlastitog povijesnog konteksta i na prvi pogled nonšalatno “izvješene” kao galerijski eksponat. I, naravno, u sredini prostorije je stol, ali mjesto pečenog vepra, piva i pite od limuna zauzimaju programski materijali.
Dvije su razine na kojima trebamo promatrati izložbu: kao predstavljanje intervencija i izložbu kao postav. Redom, intervencije koje je umjetnički dvojac ostvario u Norveškoj, Srbiji i Hrvatskoj, točnije Levangeru, Boru i Sisku, imaju kao bazu resemantizaciju prošlih praksi – političkih, radničkih i umjetničkih. U Norveškoj se radilo o potrebi oživljavanja antifašističkog diskursa i prvih radničkih pokreta te stavljanje u prvi plan etničko-klasnih pokreta Roma i Samija. Sam aktivističko-umjetnički čin, zabilježen u videu Crvena zima koji je riječka publika mogla pogledati na ovogodišnjem Zoom Festivalu kao uvertiru u izložbu, svodi se na multimedijalnu instalaciju transparenata, audio zapisa političkih i agitacijskih govora te novina (zapisi govora i transparenata). Dvojac je u Boru pokušao korigirati transgresiju Rudarsko-topioničarskog bazena (RTB) iz radničkog u korporativni, koji je vidljiv u transformaciji radničkog lista. Od prvotnog Borskog kolektiva, glasila radnika i za radnike, nastaje suvremeni Kolektiv, prema riječima umjetnika, korporativno propagandno glasilo uprave i lokalnih moćnika. Radi toga dvojac i radi intervenciju u obliku novog glasila, Radnički kolektiv, kojeg dijele radnicima na ulazu u RTB. Novi Radnički kolektiv sastavljen je od dijelova prvog broja Borskog kolektiva i tekstualno-fotografskih kolaža koji dočaravaju prošlost i sadašnjost borskog radništva. Posljednji sklop je Abeceda željezare, grafičko-poetski prikaz političkog i umjetničkog značaja umjetnina nastalih od nusproizvoda sisačke željezare. Te skulpture i danas gordo stoje kao artefakti radničkog samoupravljanja i zanimljivog odnosa radnika i umjetnika, rada i kreacije. Kao i prethodne akcije, i ova je obilježena vješanjem transparenata i dijeljenjem tekstualno-grafičkih listova u formi novina.
Ta prva razina predstavljanja umjetničke refleksije političko-ekonomskih promjena ima svoju vrijednost. Prije svega njezina reaktualizacija zaboravljenih sadržaja i društvenih odnosa nastavlja se na ustaljenu praksu novih političkih (ili “političkih”) pokreta koji pokušavaju reanimirati mrtvo tkivo pobune. U potpunosti legitiman politički pokušaj, no možda ne najproduktivniji. Smatram kako ne možemo govoriti o političkoj borbi kao ahistorijskom djelovanju – ona je u potpunosti ovisna o trenutku i ostvarivanje ma kojih ideala mora polaziti od trenutnog stanja. Nikako ne možemo govoriti kako su proizvodni odnosi danas identični onima iz prve polovice ili šezdesetih godina 20. stoljeća, ali ne smijemo zaboraviti ili dopustiti da se zaboravi ono što se dogodilo. Kao zapis iskustva i svojevrsna obrazovna instanca spomenute akcije su pohvalne. Zamislite samo stupanj semiotičkog šoka rudara u Boru koji, nakon desetljeća tekstova o uspjesima svojih direktora, prikaze službenih putovanja i fotogalerija s lokalnim moćnicima, u ruke dobiju tiskovinu s remakeom naslovnice iz 1955. i pomalo ciničnim (u odnosu prema klasnom antagonizmu i radničkoj kulturi) kolažem arhivskih fotografija, pjesništva i parola.
Dodana vrijednost, koju možemo smatrati umjetničkom i političkom ako prihvatimo tezu semiotičkog šoka, zaista postoji. Hrabriji bi se usudili progovarati o metafizičkom pomaku uslijed epistemološke transgresije. Zadovoljite se opaskom kako je spoznajni horizont promatrača tih akcija zaista malo pomaknut, barem u slučaju ideološki eutanaziranih radnika koji su u vlastitoj bijedi zatomili klasnu svijest. Samo jedan radnik koji će drugačije promišljati svoju društvenu poziciju solidan je uspjeh.
Najdojmljiviji trenutak, dozvolite da budem kreativan, ipak je ahistorijska apstrakcija označitelja – “‘abeceda’ mišljenja rada” (2). Autorski dvojac namjeravao je “proizvodnu historiju predstaviti kroz jezički i znakovni oblik transformativnog govora”. Prva asocijacija su mi bili runski zapisi, dok su Vladan i Rena govorili kako ih podsjeća na glagoljicu. Moj me utisak i nagnao na promišljanje ahistorijske apstrakcije političkog: iako se radi o historijatu slogana i parola kao historijatu proizvodnih odnosa, ovaj prikaz ukazuje na vrijednost koja dolazi iz umjetničko-teorijske terminologije – ponovljivost. Čini mi se kako je to uspjeliji domet od pukog predstavljanja transformativnim govorom. Ako se vratimo na raniju tezu kako svaka politička borba mora odgovarati na suvremene okolnosti, ova ponovljivost ukazuje na esencijalni antagonizam klasa, neostvarenu vrijednost besklasnog društva koja je u osnovi svih umjetničkih intervencija ovog autorskog dvojca.
Druga razina, izložba kao postav, vrlo je problematična. Paralela prema srednjovjekovnoj središnjoj dvorani s tapiserijama, zastavama i blagdanskim stolom nije samo dovitljivo poigravanje simbolikom, već paralela na koju me nagnao jedan Vladanov komentar: “Zato imamo ovaj centralni prostor sa novinama koje se mogu uzeti i gde se može sesti i promisliti politički jezik, sa stolom i celim okruženjem. Problem političkih partija danas je da ne sarađuju sa umetnicima nego sa advertajzing agencijama”. Iako bih rekao da je stol posljedica ograničenog prostora i inventara, i utoliko pragmatično rješenje, može se govoriti kako je centralno pozicioniranje jako dobro pogođeno kustosko rješenje. Vladanova replika eksplicitno ukazuje na medijsku sterilizaciju politike i političkog jezika, no dodao bih i implikaciju nezainteresirane političke i umjetničke publike. Ovako pozicionirani stol ni ozbiljni sramežljivci iz zadnjeg reda blizu vrata ne bi mogli olako zaobići razgledavajući postav. Jednostavno vas poziva na interakciju, participaciju u zajedničkom (politika ili veprovina, svejedno je). Problematično je možemo li vrednovati političko-umjetničku praksu kao galerijski eksponat.
Mislim kako tri spomenute intervencije ne dobivaju nikakvu vrijednost dekontekstualiziranjem i smještanjem u galeriju. U redu, ready-made, ali zar zaista želimo na takav način propitivati vrijednost političke prakse i njezine moguće aberacije? Nije li vrijednost (umjetničko)političke prakse njezina mogućnost komuniciranja vrijednost i transformiranja društvenih okolnosti? Ako to uspijeva na terenu zašto imamo potrebu zatvarati je u galerije? Ako ne uspijeva zašto je želimo reciklirati u nešto što nije? Otvaranje nekih novih kulturnih kanala radnicima poželjan je cilj, iako nikako ne i dovoljan i ne smije se izjednačiti s klasnom borbom. Transformacija transparenata u galerijske eksponate “Riječanima da iskoriste u svojoj borbi” nije adekvatan kanal, ako je cilj oživljavanje povijesnih činjenica i prijenos alata pobune. Neki drugi cilj možda bi opravdao autorski postupak.
Sama činjenica što su radovi imali umjetničku komponentu, što je, prema riječima autora, pronalaženje znakova i jezika kojima je moguće spoznati odnose radnika i skulptora u slučaju Abecede željezare, nije dovoljan argument za galerizaciju. Isto tako ne možemo govoriti ni kako umjetnička djela, a u ovom ih kontekstu definiram primarnošću umjetničke funkcije, ne mogu postati čisti politički čin rekontekstualizacijom. Praksa ili djelo koje inherentno reflektira oba polja, umjetničko i političko, može biti to vrijednije što bolje komunicira s oba, no svaki put kada se jedan odnos naglašava, drugi nužno gubi na snazi. U ovom slučaju politička dimenzija je svedena na minimum, pogotovo ako umjetnička poruka nailazi na promatrača koji je nedovoljno informiran o društvenoj pozadini iz koje izviru tri rada.
Galerizacija praksi upravo je prebacivanja naglaska na umjetničku funkciju djela i teško se oteti dojmu kako smo ipak na izložbi, a ne na blokadi tvorničkog ulaza zbog neisplaćenih plaća. Nisam pobornik larpurlartizma niti “realizma generacije mladih hrvatskih umjetnika” i smatram poželjnim i nužnim prepoznati politički ili barem filozofski angažman umjetničkog djela. Prepoznavanje interesa koji se krije u formi i sadržaju umjetničkog djela prvi je korak ka prepoznavanju onih djela koji mogu ukazati na suštinu proizvodnih odnosa te u konačnici ukazati na mogućnost promjene te istu potaknuti. I da se vratimo na prvotni zid: nije li funkcija dijalektičkog odnosa političkog i umjetničkog transgresija zidova – identitetskih i fizičkih – koje uvijek iznova podižemo ne znajući ni protiv koga ih podižemo. U strahu su velike oči, kaže narod, a bome su i zidovi.
Ta se transgresija ne može postići okruživanjem poznatim i ugodnim – prostorom koji uvijek ima argument umjetničke slobode i publikom koja je svjetonazorski usklađena. Zbog toga treba iskazati svaku pohvalu hrabrosti Rene i Vladana koji su odradili posao “na terenu”. Sve se drugo može vrlo lako svesti na tapiserije i zastave, zakusku za uzvanike i simboličko perpetuiranje pozicija (ne)moći. Zima je jesenas uranila.
Redakcija portala se zahvaljuje sajtu kulturpunkt.hr na ustupanju članaka.
